ZATVORENI!
( Caged!)

Terry Thorn
Kinološki sudac i predsjedavajući ''Crufts'' izložbe

Izlaganje pasa je veliki sport u kojem sudjeluje 30 000 izlagača stalno i 20 000 koji su povremeni. Uključeni u ove posljednje, su novopridošli koji su ponekad ovisni o izložbama, i oni koji nisu iskusili uspjeh te brzo izlaze iz toga i nikad se više ne vraćaju.
Među redovnima su predani uzgajivači. Na samom vrhu su istinski respektirani, oni koji uzgajaju dugo vremena i koji proizvode vrhunske primjerke. To su ljudi koji su vrlo cijenjeni.
Stepenicu niže su oni koji su u "psećoj igri" oko 10 godina, koji su napravili trag/ime i koji su u procesu dominacije – moguće je da zauzmu mjesta unutar najcjenjenijih ljudi svoje pasmine.
Dakle, između tih i u pravilu između srednje plasiranih su oni izlagači koji nastoje postati "netko" i koji su došli do zaključka da ako više uzgajaju, veća je i šansa da proizvedu pobjednike. To je naravno, potpuna prijevara jer na duže staze, dokazano je da uzgojem najboljih primjeraka koji su dostupni, veća je mogućnost da se proizvedu vrhunski pobjednici, nego kad se uzgaja u mnoštvu od neodređenih životinja s nadom da na jednog dobrog ide 20 ili više primjeraka.
Mnogi ljudi su započeli svoje karijere sa samo jednim ili dva psa. Najčešće su bili nagovoreni od iskusnog izlagača ili od uzgajivača svog psa da je taj pas visoke kvalitete i da može lako pobijediti i uzeti visoka odličja na izložbi. Kao što sam rekao ranije, neki su otvorili oči kada nisu pobjeđivali i nakon nekoliko izložbi su došli do zaključka da izlaganje pasa nije za njih.
Bilo kako bilo, neki su razumni i realni da je izlaganje pasa ugodan hobbi, to su oni koji su opisani kao "upecani". Izlaganje pasa, je prema mojem mišljenju, jedan poticaj za ego za mnoge ljude i pobjede, na žalost, postaju pitanje života i smrti.
Izlaganje pasa na natjecanjima je skupo i kako neki ljudi uspijevaju pratiti izložbe, tjedan za tjednom, godinu za godinom s upisninama od oko 20 funti po psu, s nekoliko izlaganja, meni je neshvatljivo! S obzirom da sam sudjelovao na nekoliko izložbi za prvake, bio sam iznenađen činjenicom da kod upisnina povelik broj izlagača potroši i više od 160 funti za izložbu. Istina, oni imaju velike uzgajivačnice i ovdje ja dolazim do glavne točke ovog članka. Da bi izravnali troškove upisnine, neki očiti izlagači, ne svi, uzgajaju i prodaju štenad. Neki žive u malim i relativno malim kućama, neki imaju velike vrtove, neki male. Naravno, sama veličina kuće je nebitna, gleda se pažnja i njega koja je dana životinjama. Mnogi drže previše pasa s obzirom na njihovu veličinu u nekom boravištu, pa me to navodi na sumnju kako su držani.
U svijet izlaganja pasa bio sam umiješan dugo vrijeme, posjetio sam mnogobrojne uzgajivačnice i bio sam zaprepašten kako su živjeli neki psi. Pas bi trebao biti čovjekov najbolji prijatelj i kao takav bi trebao biti i tretiran. Ne bi smjeli biti tretirani kao zečevi ili gvinejske svinje. Ne bi smjeli biti zatvoreni cijeli dan, svaki dan. Mislio sam da su samo top psi tretirani na taj način, ali i dan-danas se često vidi u pasminama svih 7 grupa, da provode život na taj način. Veliki lovački psi i psi u streličarstvu, terijeri, namjenski, seoski i radni psi, nijedna pasmina nije izuzeta. Svjedokom sam mnogih slučajeva kada je vlasnik otišao na posao, a u garaži ili u šupi je ostavio 20-tak pasa zatvorenih u kaveze (držeći ih u mraku da bi bili tihi). Oni su pušteni van jednom rano ujutro i opet uveče, bez ljubavi ili nježnosti za te nesretnike! Nije čudno da su veseli kad vikendima idu na izložbe, to je jedino vrijeme kada imaju olakšanje i slobodu od svakodnevne dosade. Kao sudac lako mogu reći koji je pas držan na takav način. Na tijelu nigdje nema mišića i najčešće se čudno kreću jer je oslabljen tonus mišića. Mnoge male pasmine provedu cijeli svoj život u kavezima, često u gomili od dvoje – troje da bi se uštedio prostor. Vlasnici koriste premale kaveze da bi bili udobni, neki i bez prikladnog ležaja. Zatvaranje pasa u kaveze postalo je pomodno u zadnjih 10 godina. Pogledajmo samo količinu pasa koji su kroz vrata izložbenog terena prevezeni u kavezima na kotačićima jer nisu sposobni koristiti vlastite noge.
Ako se vratimo unazad 25 godina, sjećam se da sam čitao o jednom RSPCA (Royal Society for the Prevention of Cruelty to Animal = Kraljevsko društvo za prevenciju nasilja nad životinjama) slučaju, koji se odnosio na strašnu okrutnost američkog koker španijela, u kojem je kuja bila u kavezu koji je bio jedva dostatan i za nju samu, s pet štenaca, starih devet tjedana. Možete li zamisliti stanje te tzv. uzgajivačnice. S još drugih 47 pasa različitih pasmina u sličnim kavezima. A što s psima prezentiranima u ringu, koji su tako mršavi da bi vlasnicima trebalo suditi za zanemarivanje? U nekim pasminama standard traži vitke pse, i to uzgajivači miješaju s mršavim ili ekstremno mršavim. Kod određenog broja pasa svaka kost na njihovom tijelu je vidljiva. Često te jadne životinje koje imaju tako beznadežan pogled budu izlagane od izlagača koji je lijepo građen. Želi bih da neki od tih ljudi stvarno shvate da ako su njihove životinje mišićave, sjajne dlake i ispravne tjelesne težine, koliko će bolje biti u ringu i koliko bolji će biti fizički ti jadni psi.
Znam neke izlagače koji u ranim satima odlaze od kuće, ostavljajući brojne pse u kavezima, bez ikakve pažnje dok se ne vrate kući kasno naveče i ako imaju sreće, tada idu na 5 minuta van i nakon toga "Laku noć".
Prije nekoliko godina razgovarao sam s jedniom izlagačicom koja je izlagala prvog dana trodnevne izložbe. Pitao sam je koliko pasa ima kod kuće. Odgovorila je da ih je još šest kod kuće te iste velike pasmine koju izlaže. Zapitao sam je tko pazi na njih za vrijeme kad je ona tri dana odsutna. Odgovor je bio: "Oni paze sami na sebe. Ostavila sam im dovoljno hrane i mogu jesti kad žele." Nije bilo potrebno raspravljati se s njom kad je rekla da tako radi godinama bez štetnih posljedica.
Kakav život ti psi moraju imati! Zamislite stanje uzgajivačnice nakon što se ona vrati, a budući da je stalni izlagač, takvo je stanje gotovo svaki vikend, pogotovo kroz ljeto. Mogu li takvi ljudi zaista biti ponosni na sebe u svojoj potrazi za komadićem kartonske nagrade?
Vratimo se mojem bauku od kaveza; čini se da je trend putovati sa psima u kavezima koji su za njih premali, s nedovoljno prostora da ti nesretnici stoje ili se okrenu. Kad napokon stignu na mjesto zbivanja, često nakon mnogo sati putovanja, oni provedu većinu dana u kavezima, umjesto da budu sigurni na klupi ili da vježbaju prema pravilima kinološkog kluba. Mislim da je strašno vidjeti pasmine kao što su afganistanski hrt, sibirski haski, pudle i mnoge druge velike pasmine koje su transportirane na taj način.
Vratimo se na stanje nekih izložbenih uzgajivačnica; često me kao suca zaprepasti, strašan smrad nekih pasa. Krzno je neodržavano i ispod površine prljavo, na brzinu na vrhovima očetkano i to oni zovu groomingom. Psi apsolutno smrde na urin i na prljavu slamu po čemu mogu zaključiti kako su doma držani. Kada dodirnem te jadne nesretnike, uvijek mislim na one koji su ostali kod kuće. Ako su ovo izložbeni psi, kakvi su tek ostali.
Žalim za vremenom kad sam odustao od RSPCA i sada odbijam dati donaciju ovoj zakladi koja pokazuje više interesa u plaćanju visokih iznosa osoblju, nego dobrom iskorištavanju novca za prevenciju okrutnosti kojom obiluje pseći svijet. Njihov Odjel za odnose s javnošću čini mnogo za promociju milosrđa na TV programima veličajući njihove vrline, pokušavaju i istražuju sumnjive uzgajivačnice, ali pokušajte ih natjerati da istraže sumnjive uzgajivačnice, i naići ćete na zid kada se govori o velikim farmama za proizvodnju štenaca pogotovo u Južnom i Zapadnom Welsu, na kojima može biti između 100 do 200 skotnih kuja, koliko često čujemo za istragu na dobrobit tih jadnih bića? – gotovo nikada. Lokalni veterinar često izdaje potvrdu zdravlja, ali svi mi znamo da štenad napušta te objekte u narančastim kutijama i

drvenim sanducima. Oni su ponekad vrlo loša zdravlja i preprodaju se dilerima s Dalekog istoka ili iz domaće trgovine.
Na nesreću, tekući zakoni zabranjuju "Ograničenje trgovine" i Kinološki klub je legalna veza koja mora prihvatiti registraciju tih ljudi, brinući se da su im papiri ispravni. Ako proučite Dodatke kinološkog kluba po pasminama, pronaći ćete da se u određenim popularnim pasminama nalaze žene, sestra, brat, uključujući ujne, itd., koje čine veliki raspon registracije unutar pasmine. U pravilu, korišteni su samo jedan ili dva mužjaka i to su psi nepoznatih imena i prefiksa i dolaze iz nepoznatih uzgajivačnica. Godinama se mnogi odgovorni pasminski klubovi bore s time i uvijek gube bitke kada pokušaju natjerati vlasti da istraže te uzgajivačnice. Čini mi se da nitko to ne želi znati. Lokalni veterinar želi zadržati posao i vijeće se drži tekuće politike koja potiče takve komercijalne slučajeve.
Vratimo se na izložbenu scenu; ne bi li bilo lijepo kad bi suci koji nadgledaju pse koji su držani u vrlo lošim uvjetima, proslijedili imena izlagača organizaciji koja bi se zaista pobrinula i provela istragu.
Ali pretpostavljam da su to samo puste želje!

Izdano u: ''Our Dogs'' Annual, UK, 2005.
Fotografije: Bulldog Francés arhiva

Izvor:www.bulldogfrances.com

zanimljivosti