Da ne zaboravimo ( Lest we forget )

Ed Bigham ( Bali Haid uzgajivačnica )

Danas, kad sjedim i s ponosom proučavam svoje male drage štence, i pokušavam zaključiti koji je najbolje građe tijela, onako kako to propisuju standardi francuskog buldoga, priča o svemu ide unatrag u godinu 1951. Moj je život bio jedan od sretnih, s dobrim poslom, životom u lijepom prostoru i obiljem društvenih aktivnosti; i pomislili biste da bi to bilo dovoljno za jednu prosječnu osobu. Međutim, postojala je velika praznina u mojem životu. Misli su me tada nosile u djetinjstvo u kojem sam bio jako sretan sa svojih sedam mješanaca. Tog dana sam pogledao oko sebe i nisam našao ni jednu četveronožnu životinju u svojoj kući, tako da sam brzo uskočio u automobil i otišao u sklonište za životinje. Nakon što sam pogledao sve male „dečke i cure“ u štenari, već sam razmišljao da odem kući još usamljeniji. Upravo u tom trenutku upravitelj me pitao bih li bio zainteresiran vidjeti štence u drugom odjelu, na što sam odmah odgovorio „da“. Sjedeći u stražnjem dijelu kaveza bilo je malo štene buldoga, prugasto, kako sam kasnije naučio, s bijelim prsima. Uzeo sam ju u ruke i moje je srce poskočilo kad me je poljubila u obraz i kad se počela gurkati u mom naručju. To je bila ljubav na prvi pogled. Dakle, nakon nužne papirologije i određene pristojbe, od oko 6 $, krenuli smo „Rusty“ i ja zajedno kući, da bismo dijelili 13 godina ljubavi, partnerstva i zajedničke sreće.
Nakon nekoliko mjeseci, neki poznavatelji pasa naišli su u posjet i pitao sam znaju li koje je pasmine ta kujica. Ja, naravno, nisam imao pojma. Ispalo je da je to bila čistokrvna francuska buldogica. Bez papira, naravno. Od te točke počeo sam ići po izložbama pasa, da naučim više o tome kakav je Frenchy… prirodno, nije prošlo mnogo i uputio sam se u kupnju kuje s papirima.
To me dovodi u sadašnju situaciju i razmišljanje o tome:
JESMO LI MI KAO UZGAJIVAČI POSTALI ORIJENTIRANI SAMO NA IZLOŽBE I NA GRAĐU TIJELA DA SMO IZGUBILI IZGLED PRAVOG FRANCUSKOG BULDOGA?
Zastanimo svi na trenutak i proučimo prethodnu rečenicu. Misleći tako možete se složiti da mi možda osuđujemo naše male prijatelje, pune ljubavi, na njihovo uništenje.
Kako često čujete komentar: „Oh, kad bi ona barem imala glavu koja pristaje uz takvo ljupko tijelo.“ „Kako je moguće voljeti tu životinju koja ima tako mnogo mana“ i tako u nedogled. I gdje ćemo stati, zna li netko?
Ne možemo reći da ne bismo trebali savjesno uzgajati pasminu u skladu s našim najboljim znanjem o krvnim linijama i građi tijela, da bismo dobili najbolje što možemo prema našoj interpretaciji standarda.
Dopustite mi da citiram brošuru koju je pred mnogo godina izdao Francuski buldog klub Amerike ( French Bulldog Club of America ).
DESET RAZLOGA ZAŠTO BISTE TREBALI IMATI VLASTITOG FRANCUSKOG BULDOGA:
1. Njegova veličina, navike i sklonosti čine ga idealnim kućnim ljubimcem.
2. Oni se lako prilagođavaju svakoj okolini, od malog stana u gradu, do prostrane seoske kuće.
3. Oni neće uznemiravati susjedstvo pretjeranim lajanjem. Francuski buldog u normalnim okolnostima rijetko laje.
4. Kao partner u igri i zaštitnik djece nema mu ravna. On će omogućiti sate i sate dječjih grubih budalaština i prevrtanja.
5. Kao pratnja odraslima, on ima gotovo ljudski karakter. Potpuno razumiju gospodareve riječi i brzo reagiraju na znakove zadovoljstva i tuge.
6. Zbog velikog stupnja inteligencije, moguće ih je naučiti sve što su psi sposobni naučiti.
7. Oni su tihi i nježni, ali uvijek spremni za igru. Dajući mu malo ohrabrenja postaju živahni kao mačić.
8. Oni su kratkodlaki psi, nema duge dlake koja je nehigijenska.
9. Oni su aristokratski, ugodni, osobiti mali pas čije je srce prepuno ljubavi. Njihove „šišmiš uši“ (koje nema nijedan drugi pas) daju mu individualnost.
10. On ne treba skraćivanje repa ili rezanje ušiju, ili neko drugo osakaćivanje za poboljšanje svog izgleda. On je savršen takav, kakvog ga je načinila priroda.
Jesmo li primijetili to kako su riječi „standard“, „izložbe“ ili „građa tijela“ eliminirani ili još bolje, nisu ni spomenuti u ovih 10 razloga zašto bismo trebali imati francuskog buldoga ?
Reći da nismo ponosni na svoje pobjede, zbog dobrog izgleda u izložbenim ringovima, bilo bi pogrešno, ali stječemo li te pobjede na bilo koji način samo da bismo postali poznati kao uzgajivači s kasnijim rezultatima uzgoja sve više i više i zbog profita izbacujemo naše male prijatelje na tržište ili ih pak ponosno i sportski izlažemo i uz ljubav malih francuskih buldoga koji su voljni učiniti sve za svog gospodara da će trpjeti gotovo sve neugodnosti samo da budu s vama.
Hoćemo li staviti naše male prijatelje koji ne odgovaraju našim standardima u plinske komore ili ćemo ih smjestiti u domove da budu pratnja? Procjenjujete li osobe koje pitaju za francuske buldoge ili ih prodajete ne praveći razliku, svakom Tomu ili Harryju koji želi uskočiti u uzgoj pasa radi brze dobiti?
Prodajemo li naše male prijatelje kao pratnju bez papira kada ne ostvaruju naše tumačenje standarda, ili bez obzira na budućnost pasmine, dajemo svakome da preuzme odgovornost uzgoja te sve do sada osobite i rijetke pasmine?
Da, ja sam jedan od onih koji je osobito ponosan na svaku izložbenu pobjedu za koju sam bio dovoljno sretan da je postignem. Također sam neizmjerno ponosan na svoje prvake. Ali, nisam ništa manje ponosan na svoje male prijatelje čiji izgled nije ostvario očekivanja kad je u pitanju građa tijela. Svi su voljeni podjednakim žarom i svakom je dana ljubav, partnerstvo i pozornost koliko to njihova osobnost zahtijeva.
Zastanimo radi toga i uzmimo u obzir jedno pitanje. Jesmo li zaista zainteresirani za njih i volimo li svoje francuske buldoge ili smo tako zaslijepljeni svojom željom za pobjedama u izložbenom ringu da smo zaboravili originalan koncept francuskog buldoga?

Objavljeno u ''The Frenchie Fancier'', studeni-prosinac,1978.

Izvor:www.bulldogfrances.com

zanimljivosti