Željela sam psa s Titanica
( I asked for a ''Titanic'' dog )

Eva Hart

Potpuno predana francuskim buldozima, često sam se pitala jesam li jedina osoba koja je čekala 44 godine prije nego što sam posjedovala jednog ili je ona posjedovala mene? Koji god način bio, ona mi je darovala 11 godina sreće. Zašto sam čekala tako dugo? Zato, jer nisam nikome znala objasniti kako izgleda Frenchie, pokazivala sam mopsove, boston terijere, griffone, pa čak i pekinezere, kada sam pokušala opisati tog malog dražesnog psa kojeg sam srela na kobnom Titanicu.
Da, ja sam jedna od nekoliko preživjelih te strašne velike nesreće i sjećam se vrlo jasno, iako je prošlo 70 godina od te grozne noći.
Bila sam jedinica i putovala sam s roditeljima, koji su se željeli nastaniti u Kanadi, namjeravajući provesti nekoliko dana u New Yorku. Moja majka, vrlo mirna i sretna žena, predosjećala je opasnost otkako smo odlučili putovati i bila je vrlo zabrinuta zato što se iznenada tako osjećala. Kako se bližilo vrijeme polaska, njezin se strah povećavao i ona je preklinjala mog oca da ne idemo. Naš polazak je bio rezerviran na brodu zvanom Philadelphia, koji je bio u štrajku i nije isplovio, i nama je ponuđena kabina na Titanicu. Najduži i najluksuzniji brod na svijetu, kako su naši prijatelji smatrali. Na kraju je moja majka spoznala zašto je imala taj strah i to je priopćila mom ocu objašnjavajući mu da je izjaviti da je brod nepotopiv, isto što i letjeti u lice Boga, i bila je uvjerena da Titanic neće nikad stići u New York. Naravno, nitko ju nije slušao, ali svatko tko ju je poznavao bio je iznenađen tom opomenom, toliko neobičnom za nju. Isplovili smo u srijedu i čim smo se ukrcali, moja je majka zbog objave izjavila da će biti budna noću, a spavati danju, jer je bila uvjerena da će što god ju je tako prestrašilo, biti noću.
I tako sam bila na brizi oca danju i prvo što smo vidjeli kad smo se počeli skitati brodom je bio dragi, mali pas. Svog vlastitog psa sam ostavila u Engleskoj kod bake i bilo mi je vrlo drago vidjeti psa na palubi. Ali, nakon mog, nježnog bijelog fox terijera, moram priznati, bila sam zaintrigirana kad sam vidjela psa ravne njuške i šišmiš ušiju. Nisam bila zainteresirana da saznam koja je to pasmina sve dok se nismo moja majka i ja vratile u Englesku nakon katastrofe. Tada, nakon što je moj fox terijer uginuo, željela sam psa s Titanica, a budući da ga moja mama nije vidjela, nije mogla znati kako frenchie izgleda. Neki ljudi koje sam pitala, mislili su da sam sve to sanjala, nitko nije znao što sam mislila.
Tako sam, najmanje se nadajući, 1956. pronašla Gospođu Huffle Puffle. Bila sam oduševljena i kao i svi vlasnici francuza, smatrala sam da je najinteligentniji, najljepši i najprekrasniji pas na Zemlji. Nedostaje mi, još i sada. Kad je bila sa mnom, vodila sam ju svakog dana u ured; a sada sam stara i u mirovini. Neću imati drugog, jer ne bih mogla podnijeti da ostane sama kada mene ne bude. Bilo je samo nekoliko preživjelih i sada sam stalno ''otvorena'' za radio, TV i susrete svih vrsta posvuda po zemlji; zadnjeg travnja bila sam u Philadelphiji u kojoj sam jako uživala.
Kad se moja majka potpuno probudila, bila je potpuno obučena cijelu noć kad je Titanic udario ledenu santu; odmah je probudila mog oca i bili smo na palubi vrlo brzo. Razlog zašto je te noći umrlo 1503 osobe, među njima i moj otac, bio je taj da nije bilo dovoljno čamaca za spašavanje, tako da smo mi uspjeli ući u čamac jer smo bili vrlo brzo na palubi. Otac nam je pomogao ući i zatim je izašao, te je pomagao drugim ženama i djeci; nakon toga ga više nikad nismo vidjele. Proteklo je dva i pol sata prije nego što je brod potpuno utonuo među valove; unatoč tome neka djeca su zaspala, ja naravno nisam, tako da sam čula strašne zvukove i vrištanje. Što se dogodilo kad su čamci bili daleko, nitko ne zna, ali uvijek mislim da je možda moj otac potražio malog frenchija, tko zna?

French Bullytin, Volume 1, no 5, page 55, USA, 1982.

Izvor:www.bulldogfrances.com

zanimljivosti